Листа аутора и радова изабраних за изложбу Првог међународног бијенала радова на папиру, Приједор 2016.

Lista autora i radova izabranih za izložbu Prvog međunarodnog bijenala radova na papiru, Prijedor 2016.

The list of authors and artwork selected for The First International Biennial of Art exhibition, Prijedor 2016

Mladen Stojanović

Ocjene članaka: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

...»I rodi mi se sin Mladen, sedmog aprila 1896. godine», zabilježi proto Simo Stojanović radostan trenutak. Tog dana, a već je imao dvije kćerke, rodi mu se prvo muško dijete. U čudno vrijeme. Jednu okupaciju, onu tursku, zamijenila je druga, ovaj put velika imperija Habzburga. I kao da je bilo suđeno, nasljednik, a i nesto mlađi brat Sreten nastaviše očevu borbu za najveće ideale, prosvjetnu autonomiju, nacionalno dostojanstvo, za slobodu.
            Poslije osnovne škole, koju je završio u rodnom gradu, Mladen odlazi u Sarajevo gdje završava dva razreda gimnazije, a onda, da bi bio sa bratom Sretenom, nastavlja sedmi razred gimnazije u Tuzli. Gimnazija u Tuzli je u to vrijeme najjače uporište «mladobosanaca» pa se Mladen sreće s Tošom Ilićem, Radom Đuranovićem, Vasom Čubrilovićem. Od 1912.godine postaje članom tajne organizacije «Narodna odbrana», a onda prelazi u Beograd gdje upoznaje Gavrila Principa, Mustafu Golubića i Nedeljka Čabrinovića.
            Atentat u Sarajevu poslužio je austrougarskim vlastima da pohapse sve sumnjive. Čitava grupa, njih 34 đaka tuzlanske gimnazije, našla se u zatvoru. Među dokazima koji su teretili Mladena bio je dnevnik majora Koste Todorovića sa komitskog kursa u Vranju i Prokuplju, kao i dopisnica koju mu je iz Beograda poslao brat Sreten da u Tuzli sačeka i ugosti Gavrila Princima i Boška Grabeža na putu u Sarajevo. Istraga u tuzlanskom zatvoru traje šest mjeseci, a on sa   18 godina, iako po tadašnjim zakonima maloljetan, dobija 16 godina zatvora. Iz zatvora u Banjoj Luci prebačen je sa Sretenom i grupom naprednih omladinaca, među kojima su Toša Ilić, Vasa Čubrilović, Kosta Hakman i drugi, u Bihać, u čuveni zatvor Kula. No, i to je bila usputna stanica jer slijedi zatvor u Zenici.
            Pomilovanje je stiglo nakon dvije godine, a povratak u Prijedor pun trijumfa. No, za njega borba nije završena. Već sljedeće godine učestvuje u razoružavanju austorugarske vojske u Sremskoj Mitrovici, ističući se izuzetnom hrabrošću.
            Kraj rata i želja da pomaže ljudima, ovaj put na drugi način, opredijeliće Mladena za studij medicine u Zagrebu. Nemiran duh, želja za učenjem, nakratko će ga odvesti u Beč, a onda se ponovo vraća u Zagreb gdje završava fakultet. Bio je izuzetno obrazovan, govorio je francuski, njemački, ruski, engleski i talijanski jezik. Stažirao je u Zakladnoj bolnici u Zagrebu, zatim bolnici na Koševu u Sarajevu. Godine 1928. odlazi u Pučišće na Braču,  da kako kaže « liječi narod i da mu vida rane».
            U Prijedor se vratio početkom 1929. godine, poslije očeve smrti, kako bi bio uz majku i svoj narod. Otvara ordinaciju u prizemlju porodične kuće, postaje narodni ljekar. «Sva sirotinja iz grada i sela dolazila je kod njega. Kada nije bilo novca za lijekove, on je plaćao, kada nije bilo pelena za novorođenče, on je kupovao.Pred kućom su stajali čitavi redovi kola, od Bihaća, Petrovca do Ključa», kaže Sreten u svojim «Sjećanjima». Nikad nikog nije odbio, druguje sa brojnim sugrađanima, osniva tenis klub, pješači po Kozari, druži se s željezničarima, drži predavanja rudarima u Ljubiji. Postaje jedna od najomiljenijh ličnosti grada, humanist kakvih je bilo malo. I nije čudo što njegov prijatelj iz studentskih dana, Gustav Krklec, jedne prilike reče: «Bio je to najdivniji mladić kojeg sam sreo. Mladen je bio čovjek kakvi će ljudi tek biti...»
            Aktivno je pomagao štrajk rudara rudnika Ljubija, a prema nekim podacima 1940. godine primljen je u članstvo Komunističke partije.
            Kao vojni ljekar početak rata dočekao je u Dalmaciji. Vraća se u svoj rodni grad gdje će ga ustaška vlast veoma brzo uhapsiti. No, Mladen je bio iznad njih, uspio je iskoristiti nesmotrenost stražara i pobjeći na Kozaru. Samo osam dana kasnije, na partijskom savjetovanju 25. jula 1941. godine u selu Orlovci, iznad Prijedora, doktoru Mladenu Stojanoviću povjerena je dužnost rukovodioca ustanka na Kozari. Njegovo iskustvo, zrelost i autoritet biće odlučujući da mu se svakim danom priključi sve veći broj ljudi. Oni su mu vjerovali, cijenili ga i poštovali.
            Na neprijateljsku ofanzivu protiv partizanskih snaga na Kozari, Mladen je odgovorio 23. oktobra 1941. godine napadom na jako uporište u Podgradcima. Pod njegovim vođstvom partizanske snage,organizovane u Drugi krajiški NOP odred su, decembra iste godine, uništili jako neprijateljsko uporište na Mrakovici. Legenda o komandantu doktoru stigla je i do neprijatelja. Jedan od njih, izvjesni zapovjednik domobranskog zbornog područja, izvještavajući svoje nadređene, 24. decembra 1941.godine,  kaže: «Doktor Mladen Stojanović iz Prijedora, koji je vođa pobunjenika u Kozari planini, istaknuti je komunista i cijeli njegov pokret je na komunističkoj osnovi, iako je privukao k sebi i priličan broj seljaka iz okolnih mjesta. Organizovao je oružanu snagu od oko 5.000 pušaka, sa oko 100 strojnica i 4 bacača mina. Kad vrši napadaje na neki dio naših snaga, prikupi najveći dio svojih snaga na tom mjestu i pred zoru iznenada napadaju sa svih strana. Kada zarobi izvjestan broj domobrana, redovito im drži komunističko-propagandni govor, ponudi ih hranom i cigaretama, previje im rane, ako ih imadu, i potom pusti kućama. Na taj način toliko utiče na moral vojnika da su ovi neupotrebljivi i ubuduće za akcije protiv pobunjenika.
            On je najopasniji vođa pobunjenika, jer je najinteligentiji , predvodi najveću i najjaču grupu pobunjenika, vrlo je opasan, a napadaje priprema i izvodi sa puno sistema».
            Početkom 1942. godine dr Mladen Stojanović odlazi u Podgrmeč kako bi učvstio partizanske snage, prenio iskustva svoga Drugog krajiškog odreda, koji je «najorganizovaniji i najsređeniji u Bosanskoj krajini:vojnički, politički i u svakom drugom pogledu». Neposredno iza toga, kao načelnik Operativnog štaba za Bosansku krajinu prešao sa kozarskom proleterskom četom je u centralnu Bosnu, da snagom svog autoriteta sačuva jedinstvo naroda u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja. U sukobu s četnicima Mladen je ranjen, da bi nakon nekoliko dana ležanja u bolnici, aprila 1942. godine bio kukavički ubijen.
            Kada je ubijen u Jošavci doktor Mladen je imao 46 godina i već je bio legenda. I ostao do danas. Kozarski partizanski odred tada je imao 3.500 dobro naoružanih boraca i spadao među najjače i najbolje u tadašnjoj Jugoslaviji. 19. aprila 1942. godine Odred je dobio Mladenovo ime.Narodnim herojem Mladen je proglašen 7. avgusta 1942. godine. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Partizansko groblje na Urijama 1961. godine.
Narodnim herojem proglašen je 1972. godine i Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred «Doktor Mladen Stojanović».
            Mladenovo ime ušlo je u pjesme jer se samo o najboljim pjeva. O najboljim, među najboljim. A takav je bio Mladen Stojanović.